Merde Sur La Mer: ‘Pure Klasic’
Pure Clasic is a unrelenting barrage of sounds . In describing the music, it is tempting to use the analogy of throwing enough of something against the wall to make it stick. However, there are plenty of times in which chaos turned into moments of structured beauty. Merde Sul le Mere often strolls the balancing line between free jazz and post-modern classicism much like the music you may hear from the third stream ECM label or Chicago’s AACM. While there are five tracks, I urge the listener to especially concentrate on the first and last. “Zoo Melancholic ftc Anus 2″ is a seven minute free jazz romp reminiscent of the wildest from Albert Ayler or The Art Ensemble of Chicago. “Live in Sezana” is electronic industrial overload that manage to mesmerize of 17 minutes. However I really love “Beautifuly Piece of Depression”, a swampy piece of music with a tortured vocal backed by jazz tinted trumpet, bass, percussion and guitar. The free online album is released by the Benekkea netlabel who calls it “probably the best experimental net album of the year”. I could argue with that statement but it wouldn’t be easy. —– via lastFM
Rijetko se na domaćoj sceni pronađe iskonski originalan izvođač koji nije pod striktnim utjecajima mainstream i općenito prihvaćene, one druge strane, underground glazbene kulture. Često se pojmovi oko mainstreama i undergrounda brkaju zakonitostima izdavaštva, glazbenim izrazom koji je ponekad zaista razdvojenih teritorija, no u principu, uvijek je riječ o recikliranju nečijih tuđih ideja u novom ruhu. Još od vremena lucidnih albuma Captain Beefhearta, Frank Zappe, cijele faze psihodeličnog, eksperimentalnog, kraut i space rocka, te ranih The Residends, ponekih faza Tuxedomoon i naravno, gurua John Zorna koji radi svakojake ‘čušpajze’, ovakav album na momente u svojem sadržaju nije još viđen i slušan na glazbenoj sceni!
Merde Sur La Mer su zagrebački trio u sastavu Andreja Košavić (truba, gitara, klavijature, priručni efekti), Igor Hofbauer (bubnjevi, vokal) i Darko Bečeić (gitara, vokal), te su svoj javni diskografski debi odgađali prilično dugo vremena. Sjećam se, njihov album “Liver, Skin, Le Zuaro” Zdenko Franjić mi je dao na recenziju još negdje koncem 2007., već sam ga htio uvrstiti u izbor najboljih radova godine, no onda je stigla ‘depeša’ da band odgađa objavljivanje albuma jer nešto nije štimalo… Cd je bio neupotrebljiv; nije se mogao niti slušati, niti gledati. Očito je bio otisnut u nekoj lucidnoj varijanti. I pune dvije godine cd mi je, vjerovali ili ne, stajao pored tipkovnice i samo čekao na ‘zeleno svijetlo’. U međuvremenu se dogodila i jedna teška nesreća u kojoj je Andreja Košavić polomila nogu u Ljubljani 2008… Ali onda slijedi iznenađenje. Vjerojatno su se Merde Sur La Mer predomislili i odlučili objaviti svoj, možda, prvi ‘bolji’ snimak “Pure Klasic” iz 2005. koji se nalazi u obliku omota na tom albumu sa druge strane. Sam band nikada nisam gledao uživo i osim Andreje (sestra Ice Razorblade Jnr. iz Gone Bald, ex-Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Prsten…) apsolutno ne znam momke iz banda.
Riječ je o glazbi koja je čiste eksperimentalne prirode, album traje punih 45 minuta i osnovna poveznica kojom se ovaj nevjerojatan materijal može opisati jest John Zorn, Throbbing Gristle i češki Zabloudil (pogotovo zadnja disharmonična stvar snimljena uživo “Live in Sezona” koja je nehajno odrezana). Psihodelično eksperimentalna potka koja se nalazi u njihovoj izvedbi poprima apstraktne/ avangardne smjernice gdje je sloboda izraza zajamčena u svim pogledima, kao i loš snimak koji je uobičajen za gotovo veliki dio scene koja koketira sa tzv. ‘apsurdima’ i boemskim glazbenim luzerstvom. Međutim, ovdje se radi o krajnje slobodnom izrazu koji je lišen bilo kakvih određenih klišeja standardnog poimanja pop i rock glazbe gdje ovaj trojac po vlastitim nahođenjima koriste svoje umijeće eksperimentirajući sa znanim postulatima kako bi dobili što bolji zvučni ugođaj. Primjerice, prva skladba “Zoo melancolic ftc anus2” ima svoj plesni ritam i bas melodiju koja vuče na ostavštinu kraut-rocka, ali i skroz šašave dionice ‘priručnih sredstava’ (ksilofon, kojekakvi zvukovi i šumovi), te sjajne psihodelične zvukove trube Andreje. Treba napomenuti da se prve tri skladbe pretapaju jedna u drugu i da taj dio albuma zvuči kao da je riječ o jednoj stilskoj kompoziciji, koja se u njihovom slučaju može nazvati psihodeličan, melodičan i eksperimentalan neo kraut-rock sa mjestimičnim noise improvizacijama. Uz ovakva tri luda broja (i spomenuti “Zoo…”, tu su još “Mamas and papas visiting the nervous mouse” i “La cuaenta por favour la isola della sale”) povezana u jednu kompoziciju nikada nisam čuo na ovakav lucidan način. Nije to ništa od poznatih stilskih obrazaca (mada većina toga vuče na psihodelični plesni kraut-rock), ali ima obilje eksperimenata zbog kojih je rock još uvijek zanimljiv teritorij za istražavanje dok postoje ovakvi izvođači koji rocku nisu rekli ‘zbogom’ već ‘dobro jutro, imamo vam šta prikazati’. U zadnjem ‘stavku’ “Mamas and papas visiting the nervous mouse” Andreja čak i pjeva kao da je na nekom psihodeličnom techno (hm, ha-ha-ha, partyiju). Sjajno!!! “Beautifuly piece of depression” je sjajan komad psihodeličnog blues-jazza (s uvodnikom koji nalikuje na klavijaturističke Bethoveen/Bach minijature), a vokal Andreje je ovdje došao do potpunog izraza. Senzibilan je i jednostavno rečeno obojen poput bjelkinje koja iskonski zna pjevati blues na način kao da ga je doživjela u kreativno vrijeme Elle Fitzgerald prije nego što se prepustila oportunizmu najezde pop glazbe. Ima tu još i nekih sličnosti sa Majom, pjevačicom banda Spina koja je u mnogim pogledima vokalno daleko bolja… Ali, originalnost izvedbe je tu. Ovom sastavu daleko bolje stoje eksperimentalne stvari u kojima se osjećaju kao riba u vodi nego li ‘zarobljeni teritorij’ priprostog popa, koji na svu sreću nema nikakve veze s njima.
Odličan eksperimentalni album. Bravissimo! Genijalno.
Ocjena (1-10): 9
——- via http://www.terapija.net/njuz.asp?ID=6135